Mirko Vučinić: Najdraži mi je prvi gol u dresu reprezentacije

0
498

Mirko Vučinić je svjestan da je završio „pravu”  karijeru, na top-evropskom nivou, da više neće biti u onom izdanju u kojem su navijači navikli da ga gledaju.

O njemu kao igraču, neponovljivom fudbalskom majstoru, još uvijek, međutim, ne može da se govori u prošlom vremenu. U 2018. će napuniti 35 godina. Iza njega su teška povreda koljena, najteža moguća u sportu, komplikacije prilikom oporavka i pauza od preko dvije godine.

Samo dva meča u dresu reprezentacije, poluvrijeme protiv Irana u prijateljskom susretu i tri minuta protiv Poljske u kvalifikacijama, bilo je sve od Vučinića na zvaničnim mečevima još od novembra 2015.

Prvi kapiten crnogorske fudbalske reprezentacije i jedan od najboljih igrača kojeg je Crna Gora ikada imala, ne želi, međutim, još da kaže zbogom:

“Fudbal mi je dao mnogo toga u životu, da na kažem sve, a ja osjećam da mogu barem još malo da mu vratim. Još me vuče lopta”, priča Vučinić u razgovoru za novogodišnji broj „Vijesti”.

Za svoj povratak na teren, kako kaže, nalazi i neke „objektivne” razloge:

“Kada vidim ko sve i kako i dalje igra fudbal, siguran sam da mogu i ja još da pružim”.

To, naravno, neće biti top-evropski nivo, jer godine čine svoje, posebno u fudbalu, a velika pauza mora da ostavi trag.

Neće biti nivo Juventusa, sa kojim je 34-godišnji Nikšićanin osvojio tri titule prvaka Italije i krunisao se kao igrač.

Neće biti ni nivo Rome, u kojoj je proveo pet nezaboravnih godina, postigao preko 64 gola, i profilisao se u jednog od najboljih evropskih napadača svog vremena.

Neće biti čak ni Leće, gdje je fudbalski odrastao, napravio prve internacionalne korake, probio se na veliku scenu.

“Znam da nije lako vratiti se na teren, imam 34 godine, mnogo sam se namučio zbog povrede koljena i prilikom oporavka, ali vjerujem, zapravo siguran sam, da mogu još da igram”.

Ponude i pozive Parme, Fođe, Lećea, italijanskih drugoligaša i trećeligaša – odbio je!

Odbio sam i da se vratim u italijansku Seriju A, imao sam poziv jednog kluba, mogao sam da idem i u Tursku, ali nisam prihvatio“, ističe Vučinić.

Nakon Ujedinjenih Arapskih Emirata, gdje je igrao za Al Džaziru, koja je za  sada posljednji klub čiji je dres nosio, sada traži nova „tržišta”.

“Kina i Australija, to je ono što me privlači. Vidjećemo”.

Šta god, i gdje god, Vučinić ostaje uz fudbal. Mnogi su bili iznenađeni kada se prije nekoliko dana našao u „đačkoj klupi”, na trenerskoj školi Fudbalskog saveza Crne Gore u Tivtu.

“Nikad se ne zna šta će biti jednog dana, mi koji smo u fudbalu treba da ostanemo u fudbalu. Sve je još u fazi razmišljanja”.

Postao  trener ili ne, Vučinić je imao od koga da nauči – Zdenjek Zeman, Lućano Spaleti, Klaudio Ranijeri, Antonio Konte… neki su od fudbalskih stručnjaka vrhunskog kalibra koji su ga vodili kroz karijeru.

“Nisu samo oni, imao sam još trenera na početku karijere, ali ne bih mogao nikog da izdvojim. Svi su imali nešto svoje, od svakog sam naučio pomalo”, dodaje Vučinić.

Konte je, međutim, u trendu, aktuelni je prvak Engleske sa Čelsijem, sjajno je vodio Italiju na prošlom Euru, a Vučinić je kod njega u Juventusu – osvajao trofeje.

“Konte je veliki radnik i rođeni pobjednik, majstor da iz svakog igrača izvuče maksimum. Mislim da se takav pobjednik jednom rađa”.

Šest godina u Lećeu, pet u Romi, tri u Juventusu – malo je fudbalera koji su imali takvu karijeru u Italiji.

“Roma je bila moj prvi veliki klub, dolazak u veliki grad, u veliku fudbalsku sredinu, nevjerovatno iskustvo. Puno sam toga prošao tih pet godina, jedino žalim što nismo osvojili Skudeto, a bili smo jako blizu”.

Vučinić je, međutim, sve nadoknadio u Juventusu – tri sezone, tri titule sa „starom damom”.

“Juventus je bio kruna moje karijere, naravno i trofeji. Jer, igrač koji ne osvoji trofeje, ipak nije do kraja ostvaren igrač”.

Mirko se prisjeća i svojih najboljih dana.

“Posljednja godina u Romi i prva u Juventusu – mislim da je to bio najbolji period moje karijere”.

Bilo je to 2010. i 2011. godine – reprezentacija Crne Gore tada je bila najbliža plasmanu na neko veliko takmičenje.

Vrhunska je karijera iza Mirka Vučinića, a kaže da žali samo zbog jednog detalja.

“Žao mi je što sa reprezentacijom Crne Gore nisam ostvario plasman na veliko takmičenje. A bili smo blizu u onom baražu protiv Češke, imali smo još nekoliko dobrih ciklusa”.

Teško da će imati novu priliku sa reprezentacijom, šansu dobijaju novi, mlađi momci.

“Vidjećemo gdje ću i kako ću igrati, to je na selektoru, ako budem na bilo koji način mogao da pomognem, uvijek ću biti tu”.

I najdraži gol u karijeri Mirka Vučinića vezan je za reprezentaciju.

To su me nedavno pitali i italijanski mediji, koji mi je najdraži gol. Ponudili su mi pogodak za Juventus 2011. godine protiv Kaljarija u Trstu. Bio je to vrlo značajan gol, jer smo pobjedom osvojili titulu, Juventusovu prvu poslije nekoliko godina i povratka u Seriju A. Ipak, za mene je najdraži prvi gol u dresu reprezentacije Crne Gore, u prvom meču protiv Mađarske. To je stvarno bila istorija i dan-danas se naježim kada se sjetim, bez obzira što se radilo o prijateljskoj utakmici“,  ističe Vučinić.

Vučinić i povrijeđen provodi dosta vremena na zelenom terenu. Doduše, ne fudbalskom.

Igranje golfa je zabava, ili hobi, koji me zaista ispunjava i opušta“, ističe Vučinić.

Pričalo se, i pisalo, da Mirko Vučinić učestvuje na nekim amaterskim turnirima, a sve to komentariše kroz osmjeh:

“Teže je postati vrhunski golfer nego vrhunski fudbaler. Ljudi kod nas možda ne znaju, ali ako želite da igrate golf na vrhunskom i profesionalnom nivou, od malih nogu morate tome da se posvetite, poslije je prekasno. Naravno, i u mom slučaju”. 

Mirkov stariji sin Aleksandar već ide u školu, mlađi Matija ima pet godina.

“Rođenja djece su najsrećniji momenti. Djeca  mijenaju život čovjeku, promijenili su i meni. Aleksandar je krenuo u školu i ja se prilagođavam tom „programu”. Sada imam osjećaj da sve što radim u životu, radim zbog njih“, ističe Mirko Vučinić.