Kraljica diska Kristina Rakočević

0
2331
Foto - COK

Biser crnogorske atletike, talenat svjetskog ranga, mlada i nezaustavljiva. Ovi epiteti vezuju se za ime Kristine Rakočević. Ova djevojka je vanserijski talenat i po mnogima najveća nada ne samo atletike, nego i crnogorskog sporta uopšte. Kristina je rođena 13. juna 1998. godine u Bijelom Polju. Sa samo 12 godina kada još nije ni trenirala bacala je kuglu osam metara. To su već tada bile naznake da će njeni uspjesi dostizati same svjetske vrhove. Danas smo svi mi svjedoci tih uspjeha, kojih će vjerujem u budućnosti biti još više. Kristina je članica atletskog kluba “Tara”. Tri puta je proglašavana najboljom mladom sportistkinjom Crne Gore i to 2013, 2015 i 2016. godine. Nedavno je potpisala stipendijski ugovor sa Crnogorskim olimpijskim komitetom, što će joj sigurno biti dodatni podstrek i motivacija da nastavi u još boljem ritmu. Njen uspjeh nije došao preko noći, već je rezultat ogromnog truda, rada i upornosti. Rakočevićeva je dokaz da se upornost svakako isplati, jer ako se nešto dovoljno želi granice ne postoje.

COK

Kad se rodila ljubav prema atletici i uopšte bacačkim disciplinama?

Ljubav prema atletici se najprije rodila kada me je pronašao moj trener Marko Ristić. Prije toga sam trenirala karate, košarku i fudbal, ali me je trener na vrijeme usmjerio ka bacačkim disciplinama. Polako sam zavoljela bacanje kugle, a onda i bacanje diska, što je danas moja profesija i osnovna disciplina.

Zašto disk, a ne kugla i da li je bilo teško odlučiti se između te dvije discipline?

U početku sam bacala kuglu, prvo po školskim takmičenjima i uvijek sam pobjeđivala. A onda sam se na jednom treningu okušala i u bacanju diska. Na kraju se ispostavilo da je to ipak bolji put za mene. Teško je raditi obje discipline, trebalo bi duplo više rada i odricanja, a samim tim i da dan traje 48h, što je neizvodljivo.

Da li mislite da vas je možda istovremeno treniranje diska i kugle spriječavalo da pravite bolje rezultate i da je zbog toga bolje bilo opredijeliti se za jedno od to dvoje?

Dok sam radila obje discipline bila sam dobra, ali ipak kada se usmjerite na jedan cilj tek stižu fenomenalni rezultati. To je jedan od razloga zašto radim samo jednu disciplinu.

Jeste li zadovoljni uslovima u kojim trenirate i šta bi po vama trebalo poboljšati?

Pa ja sam u sadašnjim uslovima, zajedno sa svojim trenerom postigla mnogo. Naravno, to ne znači da ne bi bile potrebne neke promjene, kao na primjer stvaranje nekog stadiona i prostorija koje će se koristiti isključivo za pravljenje šampiona.

Jedan period ste putovali iz Tomaševa u Mojkovac na treninge, da li je i koliko taj period bio naporan za vas?

Iz Tomaševa sam putovala pune tri godine, dok sam još bila u osnovnoj školi. Naporno mi je bilo samim tim što sam bila mlada, sa svega 12 godina sam sama putovala i čekala autobuse po vrućini i hladnoći. Sada kad pomislim na to, shvatam da nema mnogo djece koja bi tako radila i posvetila se nečemu toliko sa tako malo godina.

Veoma ste mladi, a imate odlične rezultate, velike uspjehe iza sebe i vjerujem da će ih tek biti, zanima me koliko je odricanja zahtijevalo sve to i koliko se vaš način života razlikuje od života vaših vršnjaka?

Moram reći da sigurno svaki sport, svaka disciplina, zahtijeva mnogo odricanja. Teško je kada znate da se vaši vršnjaci igraju napolju dok vi radite naporan trening, a isto je lijepo kada vi kasnije stojite na postolju svijeta. Stvori se tu neki balans između teškog i lijepog, pa se svi teški trenuci zaborave.

Kako izgleda jedan trening Kristine Rakočević, koliko vremenski traje i da li imate treninge svakog dana?

Treninge imam svakog dana, osim subotom, s tim što dnevno radimo dva treninga. Jedan ujutru i jedan uveče. Ujutru radimo kondicioni trening i bacanje težih sprava zbog ispravljanja tehnike, dok uveče bacam disk i radim teretanu.

Ko vam je najveća podrška, oslonac?

Majka mi je najveći oslonac u životu. Što se toga tiče niko joj ne može stati na crtu.

Šta je po vama najveća prednost ovog sporta, a šta biste izdvojili možda kao njegovu manu?

Prednost ovog sporta su definitivno mnoga putovanja, prosto prilika da steknete prijatelje iz raznih država i kontinenata. Da mi je neko pričao da ću ja sa 19 godina imati prijatelje iz Australije, Amerike, Kine, čak i Afrike, sigurno mu ne bih vjerovala.

Na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore u kolumbijskom gradu Kali, osvojili ste srebrnu medalju, što je prva medalja za crnogorsku atletiku u konkurenciji mlađih juniora. Može se reći da od tad vaša karijera kreće uzlaznom putanjom, osvojili ste zlato u Poljskoj što je ogroman kako lični tako i uspjeh za čitavu državu. Kakav je osjećaj kad tako mladi donosite tolike uspjehe svojoj državi?

Ne mogu vam opisati taj osjećaj dok izlazim na postolje i dobijam u ruke svjetsku zlatnu medalju. Mislim da se ništa ne može porediti sa tom srećom i tim otkucajima srca koji odjekuju, pa skoro isto kao aplauz publike koja ispunjava stadion.

Kakve utiske donosite iz San Marina, s obzirom da ste osvojili dvije medalje, zlato u bacanju diska i bronzu u bacanju kugle što je odličan rezultat s obzirom da kuglu više ne trenirate?

San Marino je predivna država. Pored toga što smo obišli sve znamenitosti, pokazali smo dosta dobre rezultate koji su bili presudni za osvajanje medalja. U disku sam imala mali kiks, zbog klizavog kruga, ali me to nije spriječilo da osvojim zlatnu medalju. U kugli je uvijek borba, jer tu disciplinu više ne treniram i onda često moram debelo da se potrudim da bih mogla da pariram ostalim takmičarkama.

Ko su vaši idoli u bacanju diska?

Idol u bacanju diska mi je bila i ostala Nadin Miler koja brani boje Njemačke.

Koja vam je najdraža medalja i zašto?

Imam dosta dragih medalja, počevši od onih prvih koje su definitivno najslađe. Ali kruna za sav rad je svjetska zlatna medalja iz Poljske, koju sam osvojila 2016. godine.

Iako ste imali ponuda da karijeru gradite u SAD, niste bili zainteresovani, zašto i da li se sad nešto promijenilo po tom pitanju?

Ne bih voljela da živim u Americi i da mi dan bude isprogramiran 24/7, mislim da bih se pretvorila u robota. Sviđa mi se ovdje, imam sjajnog trenera i mislim da naši rezultati demantuju svakoga ko misli da nisam u pravu.

Mislite li da imate neki talenat koji još uvijek nije došao do izražaja?

Mislim da sam talentovana za dosta stvari, od drugih sportova pa sve do crtanja. Ali te talente trenutno ne mogu da razvijam zbog nedostatka vremena.

U nekom od intervjua ste izjavili da obožavate fudbal, da se ne bavite bacanjem diska da li bi se možda opredijelili za fudbal i jeste li i dalje navijač Čelzija i obožavalac Didijea Drogbe?

Dok sam bila dijete obožavala sam fudbal i igrala ga sa drugarima svakodnevno. Da se ne bavim atletikom mislim da bih ipak odabrala košarku. Sada malo manje pratim fudbal, ali ostala sam vjerni obožavalac Didijea Drogbe, mada ne navijam više za Čelzi jer on nije i dalje u tom sastavu.

Za kraj, osim želje za odlaskom na Olimpijske igre 2020. godine, ima li neka želja koju želite ostvariti prije toga, kakvi su vaši trenutni planovi?

Foto: Filip Roganović / Vijesti

Olimpijske igre su najveća želja i cilj, ali pored toga ću sigurno imati dosta važnih takmičenja koja me očekuju do početka Olimpijade. Ove godine najbitnije takmičenje je prvenstvo Evrope za juniore koje će se održati od 20. do 24. jula u Grosetu u Italiji.

 

 

Autor – Jovana Varagić