Poslije izvjesnog vremena naš nacionalni fudbalski tim se okupio u domovini da se pripremi za zvanične mečeve. Dolazak na pripreme naše momčadi uvijek izazove pažnju javnosti i njihove utakmice se očekuju sa zanimanjem.
Atmosfera oko reprezentacije je nerijetko posebna. Ko igra, koji je sastav najbolji, ima li povrijeđenih, šta je selektor predvidio kao taktiku…
Na stranu to što svaki prosječni Crnogorac misli da bi bio najbolji selektor, “samo da se on pita”. Ali pita se Tumbaković i on to dobro radi. Čovjek je iskusan stručnjak, posvećen poslu i strpljivo gradi dobru atmosferu u timu, što je jedan od bitnijih aduta. Na psihološkom planu je, reklo bi se, dosta ekipa uznapredovala pod njegovim vođstvom.
Loša situacija sa sastavom tima, odsustvo nekoliko igrača koji su nosioci igre crnogorskog reprezentativnog fudbala je zabrinulo mnoge iskrene navijače. Po svoj prilici, ne i Tumbakovića…
Umije da na najbolji način iskoristi snage sa kojima raspolaže. I postigne zadovoljavajuće rezultate. To je zaista za respekt!
Momci u našim državnim dresovima su protiv Rumuna i Litvanaca odigrali solidno i ostvarili zacrtano. Četiri boda iz dvije utakmice, a predstoji im borba za prvu poziciju u grupi. Zašto da ne, samo hrabro, naprijed!
Dakle, nastupom našeg tima, iako bez nekoliko standardnih i ponajboljih, možemo biti zadovoljni.
Ono čime bi mogli biti nezadovoljni mnogi navijači koji su gledali TV prenos utakmica našeg tima je način na koji je to urađeno.
Utakmicu prenosi neko kome je to strani tim. Korektno komentarisanje, ali bez žara, bez atmosfere, podizanja emocija kada naši momci idu u napad, stvaraju šanse. I upravo to, za komentatora to nije “naša” selekcija, “naš” tim. To je za njega strana ekipa koju on bez žara isprati od prvog do posljednjeg zvižduka. I nije njemu ništa zamjeriti, jer on očigledno ima selekciju koju zove “našom”, ali to nije ova naša, crnogorska…
Iako je u pitanju “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, dakle fudbal, nije nimalo sporedna stvar za nas kako naša fudbalska javnost prati prenose utakmica našeg državnog tima. To tradicionalno okupljanje višenacionalne, građanske Crne Gore oko svojih “sokola” i svrstavanje pod zajednički državni grb i barjak, ne smije da iščili pred blijedim slikama i mlakim riječima sa ekrana.
Mi koji podugo pamtimo, znamo kako su nam cijelu bivšu domovinu okupljali pod istu zastavu, od Triglava do Đevđelije, velika jugoslovenska imena sportskog novinarstva. Prije svih Mladen Delić, iskrenim, emotivnim i neskrivenim žarom. Dok je prenosio meč potpuno se predavao igri, kao da je i sam na terenu.
A onda plejada velikih: Marković, Tomić, Stojaković, Nikitović, Sušec, Pantić, Cvitković, Đurković ,Kokolj…i Šofro, naravno.
Pomenuo sam Šofra, jer je on paradigma današnjeg sportskog novinarstva i čovjek takvog nerva koji se očekuje kada se prenosi reprezentativni sport. Posvećeni zanesenjak i sportski fanatik koji nas ne ostavlja ravnodušnim. I nema potrebe pominjati ostala imena, jer svakako nije Šofro jedini, iako je jedinstven.
Bez “naših” komentatora nema ni pravog uživanja u reprezentativnom fudbalu. Radosti kad dobijaju i tuge kada gube. Jedno je atmosfera na stadionu, a drugo pred malim ekranima. Tamo treba prenijeti, u naše domove, taj žar, tu navijačku strast. Ako je tamo izgubimo, izgubiće najviše fudbal i naša potreba da zajedno slavimo i tugujemo.
Da su nam pobjede i porazi zajednički, da smo bar u nečemu na okupu. Ili smo i to izgubili.
Da podsjetimo, UEFA je do sada davala ekskluzivno pravo nacionalnim javnim servisima da prenose utakmice reprezentacija svojih država. I to niko nije dovodio u pitanje, niti sa finansijskog, niti sa moralnog i političkog stanovišta.
Ali avaj, i UEFA je podlegla uticaju krupnog kapitala, globalnih finansijskih moćnika, velikih igrača što sve stavljaju pod svoj šešir. I džaba tu i moralna kategorija, i nacionalni interes i patriotizam. Krupni kapital to ne poznaje, poznaje samo govor profita i moći.
Naš Šofro će možda opet jednom prenositi, sa neskrivenim žarom utakmice crnogorskih reprezentativnih fudbalera, a kad će ne znamo!
