Intervju: Vladimir Gojković, bivši vaterpolista

0
1250

U potpunosti je predan sportu… Voli kada neko ulaže cijelog sebe u ono što radi i kad vidi da neko želi bez ustezanja da pomogne prijatelju… Smatra da bilo bi dobro kada bi neko mogao da ima moć da liječi najteže bolesti današnjice… Zahvaljujući sportu proputovao je dosta zemalja, ali kako kaže – putovanja nikada dovoljno i ono što bi volio jeste da u budućnosti malo istraži istočne civilizacije, Indiju, Kambodžu, Burmu… To je Vladimir Gojković

Proslavljeni crnogorski vaterpolista Vladimir Gojković rođen je u Kotoru 29. januara 1981. godine.

Počeo je da trenira plivanje sa devet godina. Dvije godine kasnije, prelazi na vaterpolo.

Od 1997. godine, Gojković je igrao profesionalno za seniorski tim. U svojoj bogatoj karijeri igrao je dugo za PVK Jadran iz Herceg Novog, te za ruski Sintez iz Kazanja.

U periodu od 1995. do 2001. igrao je za mlađe reprezentacije SCG.

Sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je Evropsko prvenstvo 2000. u Lenenu. Kao reprezentativac Srbije i Crne Gore osvojio je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 2005. u Montrealu, srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 2004. u Atini.

Bio je član crnogorske reprezentacije od njenog osnivanja, pa do 2012. godine.

Sa „ajkulama“ je osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu 2008. u Malagi.

Nakon poraza od Srbije u meču za treće mesto na Olimpijskim igrama u Londonu, objavio je da završava karijeru. Trenutno je trener prve ekipe PVK Jadran iz Herceg Novog.

Vladimir Gojković je srećno oženjen i otac dva sina.

Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?

– Bezbrižnost. Tada ne razmišljate puno, ništa vas ne opterećuje, samo gledate da što prije uradite ono što roditelji traže od vas, da bi vas pustili da sto više vremena provedete u igranju sa svojim društvom.

Što najviše volite u tome što ste odrasli?

– To što sam osnovao svoju porodicu. Oženio sam se i imam dva sina, to me najvise čini srećnim.

Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?

– Mislim da sam sa vaterpolom pogodio svoj talenat, tj. uopšte sa sportom. Od malih nogu sam u sportu i potpuno sam mu predan

Koju svoju osobinu smatrate najgorom?

– Ne mogu reći da baš lako priznajem svoju grešku.

Što najviše cijenite kod drugih?

– Iskrenost, prije svega. Volim kada neko ulaže cijelog sebe u ono što radi. Takođe, kada vidim da neko želi bez ustezanja pomoći prijatelju.

Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?

– Bilo bi sigurno nešto vezano za moju sportsku karijeru, možda o upornosti i želji da se uvijek ide do kraja. Što se tiče glumca, neka bude Met Dejmon.

Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?

– Nije na meni da pričam o sebi, jer sam sigurno subjektivan. Odgovor na to pitanje treba tražiti od nekoga ko me dosta dobro poznaje.

Kako biste opisali sebe da ste hrana?

– Meksička hrana, koja je uglavnom ljuta, tako da je ili volite ili ne volite – nema sredine.

Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?

– Stvarno nemam takvih želja. Bilo bi dobro kada bi neko mogao da ima moć da liječi najteže bolesti današnjice.

Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?

– Iskreno, nemam ama baš nikakvu želju da se mijenjam sa nekim.

Što radite nedjeljom poslijepodne?

– Uglavnom odmaram ili prošetam sa porodicom. Nedjelja je dan koji mi puni baterije za sljedeću sedmicu.

Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?

– Nisam neki veliki muzički fan, ali prija mi sve što je na radiju. A kada radim i pripremam se za treninge, uvijek isključim muziku.

Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?

– Baš sam prije neki dan odgledao predstavu „Filomena Marturano“ i meni se baš dopala. Inače, nemam puno vremena ni za filmove ni za predstave, ali kada se ukaže prilika, lijepo je odgledati nešto dobro. Takođe, kada imam slobodnog vremena, volim da pročitam neku dobru knjigu.

Gdje biste voljeli da otputujete?

– Zahvaljujući sportu proputovao sam stvarno dosta. Ali, putovanja nikada dovoljno i ono što bih volio je da u budućnosti malo istražim istočne civilizacije – Indija, Kambodža, Burma…

Koje prevozno sredstvo najmanje volite?

– To je sigurno autobus. Mada sada dosta putujemo na takmičenja autobusom, pa se može reći i da sam se navikao.

Kome sve ispričate?

– Uglavnom, sve što je bitno podijelim sa suprugom. Ona takođe razumije i moje sportske probleme, jer je uz mene skoro od početka moje karijere.

Čemu se uvijek obradujete?

– Kao i svakog roditelja, najviše me obraduje uspjeh moje djece, pobjede u sportu i, naravno, putovanja.

Da li za nečim žalite?

– Sigurno, kao i svaki sportista koji je učestvovao na velikim takmičenjima, osjećam žal što na nekima nismo uradili još više. Ali, ne mogu da se žalim, jer od sporta sam stvarno dobio puno – više nego što sam mogao i da sanjam.

Bez čega ne možete?

– Čovjek može bez svega i mora da bude spreman na to. Ako bih izdvojio nešto, to bi bili slatkiši, koje prosto obožavam!

Za što ste se posljednji put izvinili?

– Kritikovao sam jednog od mojih igrača. Poslije, na snimku se ispostavilo da on nije kriv, pa sam morao da se izvinim.

Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?

– Jedino što želim je zdravlje moje porodice. Za sve drugo čovjek mora da se potrudi, odnosno – zasluži.

Što je najteže što ste do sada uradili?

– Ne znam da li je najteže, ali definitivno najveću tremu u životu sam imao kada sam htio da zaprosim svoju sadašnju suprugu. Pretpostavljam, kao i svima koji se odluče na taj potez, kroz glavu mi je prolazilo kakav će odgovor biti.

Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?

– Nastavio bih da živim kao i do sada i pretpostavljam da bih sve svoje slobodno vrijeme posvetio porodici.

Kako biste voljeli da umrete?

– Onako kako je suđeno.

Koji bi bio Vaš epitaf?

– Nemam odgovor.

 

 

 

 

A.POPOVIĆ (Portal Analitika)