Crnogorski košarkaš Gligorije Rakočević se iz Tomaševa preselio 2013. godine u Ameriku sa željom da ostvari svoj košarkaški san.
Gligorije je rođen 7. avgusta 1995. godine u Pljevljima. Svoje prve košarkaške korake napravio je u klubu Centar iz Bijelog Polja. U dresu srednje škole “Kantvel – sejkred hart” iz Los Anđelesa istakao se na prvoj godini kada je bilježio u prosjeku 10,5 poena i 8,6 skokova po utakmici. Na četvrtoj godini taj prosjek je iznosio impresivnih 19,2 poena i 10,5 skokova po utakmici. Napredak je bio neminovan pa ne čudi što su ovom mladom talentu nakon završetka srednje škole stizale ponude s mnogih prestižnih univerziteta.
Rakočević trenutno igra za univerzitet Oregon Stejt.
- Zašto i kako ste se odlučili baš za košarku?
Kao dijete, bio sam veoma fizički razvijen tako da su moji roditelji zajedno sa jednim porodičnim prijateljem odlučili da me upišu u košarkaški klub Centar, gdje je sve i počelo. Posle nekoliko nedjelja zavolio sam košarku i ona je postala dio mog života.
- Ko su vaši uzori u ovom sportu?
Moji košarkaški uzori su uvijek bili igrači iz bivše Jugoslavije. Ali trenutno jedan od mojih omiljenih igrača je Kevin Lav iz NBA lige.
- Ko je i na koji način najviše uticao na vaš košarkaški razvoj?
Na moj košarkaški razvoj najviše su uticali moji roditelji i treneri sa kojima sam radio prije nego što sam došao u Ameriku. Za uspjeh koji sam napravio u poslednjih nekoliko godina, najzahvalniji sam mojim trenerima iz srednje škole kao i trenerima sa kojima trenutno radim.
- Kako ste se odlučili otići u Ameriku i koliko je bilo teško donijeti takvu odluku?
Oduvijek sam želio da igram i učim u Americi. Tako da kad mi se ukazala životna prilika odlučio sam je iskoristiti bez razmišljanja. Znao sam da se, ukoliko ne bude išlo po planu, kući uvijek mogu vratiti. Nije bilo teško donijeti tu odluku. Naravno, imao sam veliku podršku porodice i saigrača, što mi je puno pomoglo.
- Kako uspijevate da uskladite obrazovanje i sport, šta je za vas prioritet od to dvoje?
U američkom sistemu bez škole nema košarke. Teško je uskladiti oboje, ali kad imaš dobru volju sve se može, samo treba uporno raditi. Prioritet mi je da završim fakultet. A što se tiče košarke sve će doći na svoje mjesto kad za to bude vrijeme.
- Je li bilo teško prilagoditi se drugačijem načinu života, kako ste se privikli na novu sredinu?
U početku je bilo dosta teško prilagoditi se na novu sredinu, kulturu, jezik, hranu, na život uopšte, ali sam se vremenom prilagodio na sve. Morao sam. Jer da nisam, ne bih bio gdje sam sad. Upoznao sam puno ljudi koji su uvijek bili tu za mene i koji su mi pomogli da se lakše prilagodim na novu sredinu.
- Da li u vašem timu ima još igrača koji nisu iz SAD, kako se usklađujete vi koji dolazite iz potpuno različitih sredina?
U mojoj ekipi nema puno stranaca, ima par igrača iz Senegala i to je uglavnom to. U suštini se dobro slažemo. Zabavno je biti u njihovom društvu. I puno je lakše komunicirati sa njima jer dolaze iz drugih država i svako ima neku drugačiju životnu priču.
- Kakva je razlika između košarke koju ste igrali u Crnoj Gori i košarke koju igrate trenutno u SAD?
Postoji velika razlika u načinu treniranja i igre. Ovdje se trenira mnogo više nego u Crnoj Gori. Sezone duže traju i konkurencija je velika. Igra se brže i snažnije nego kod nas. Postoji razlika i u načinu organizacije. Velika je posjećenost, na svakoj utakmici ima od deset do dvanaest hiljada ljudi.
- Da li ste možda imali priliku da gledate neku utakmicu NBA lige uživo i ukoliko jeste možete li nam malo dočarati tu atmosferu?
Zahvaljujući našim NBA igračima iz Crne Gore, Srbije i Bosne, bio sam na puno NBA utakmica. Atmosfera je nevjerovatna, ljudi jedva čekaju da dođu na utakmicu kako bi gledali svoje omiljene igrače. Nivo i način na koji se igra u NBA ligi je nevjerovatan i definitivno nije za svakog.
- Koji klub iz NBA lige vam je omiljeni?
Klivlend Kavalirsi.
- S obzirom da ste imali ponuda sa više univerziteta, među kojima je bio i ugledni Vašington Stejt, šta je bilo presudno da se ipak odlučite za Oregon Stejt?
Za Oregon Stejt sam se odlučio zato što mislim da je njihov akademski i košarkaški program najbolji za moje dalje napredovanje. Nadam se da će mi Oregon Stejt biti odskočna daska što se tiče košarkaškog života.
- Šta biste savjetovali mladim ljudima koji žele nastaviti svoje obrazovanje i košarkaški razvoj u SAD?
Mladim ljudima koji žele da nastave svoje obrazovanje i košarkaški razvoj u SAD bih savjetovao prije svega da postave neke ciljeve u životu. I naravno da svakodnevno rade na sebi. Jer kada imaš volju i želiš da postaneš neko i nešto, niko te ne može zaustaviti.
- Nosite broj 23 na dresu, mislite li da u tome ima neke simbolike budući da je taj broj proslavio Majkl Džordan?
Prije nego što sam počeo da nosim broj 23, nosio sam broj 11. Kada sam došao u Ameriku broj 11 je već bio zauzet tako da nisam bio u prilici da ga opet nosim, to je jedini razlog zbog kojeg nosim broj 23. Nemam namjeru da ga mijenjam mada mislim da nema nikakve simbolike.
- Koji su vaši planovi za budućnost i odnose li se na Evropu ili Ameriku?
Za sad ne želim pričati o mojim budućim planovima. Prvo želim da diplomiram, a posle toga od košarke zavisi gdje ću biti.
- Kada biste mogli da birate, za koji klub u Evropi biste voljeli da igrate?
Kada bih mogao da biram, vjerovatno bih igrao za CSKA ili Panatinaikos.
- Kakvo je vaše mišljenje o crnogorskoj košarci?
Ja sam oduvijek imao dobro mišljenje o crnogorskoj košarci. Međutim, crnogorska košarka se ne može porediti sa američkom. Način igre u Americi je drugačiji. U Crnoj Gori ima dosta dobrih trenera, ali oni imaju loše uslove za rad, tako da je teško da se napreduje. To je jedan od razloga zašto sam ja otišao iz Crne Gore.
Autor – Jovana Varagić
