Dragan Đukić za CdM: “Koga nema bez njega se MORA”, ali ja bih radije da smo svi tu!

0
936
Foto: Reprezentacija.ME

Dragan Đukić je 30. novembra postavljen na mjesto selektora Crne Gore i njegovih šest mjeseci na klupi rukometne selekcije su bili krajnje neuobičajeni.

Nakon odrađenih priprema krajem decembra sve je djelovalo idilično, a onda je pokrenuta prava lavina najavom da Borozan, Simić i Lipovina neće više igrati za nacionalni tim.

Bio je to ogroman udarac za tim Dragana Đukića, ali prije svega udar na njegov veliki entuzijazam i nadu u velike rezultate talentovane generacije. Sada, kada su se stvari smirile, Đukić za CdM kaže da mu je posebno krivo bilo to što su svi zaboravili ostale momke pred duele protiv Slovačke, odlučujuće u kvalifikacijama. Ipak nije požalio što je prihvatio poziv RSCG-a.

Smatra da je nepravedno zaboravljeno koliko nas važni mečevi čekaju. Trener Makabija iz Tel Aviva, nada se da će imati najjači sastav na raspolaganju za duele sa Slovacima, kaže da se čuje sa sva tri rukometaša (Borozan, Lipovina, Simić) i umjereni je optimista po pitanju njihovog nastupa. Bez obzira na to što se desi, Đukiću je primarni cilj da ostavi vrata reprezentacije otvorena za SVE!

CdM: Interesuje me da li u ovom momentu imate ideju koga ćete imati na raspolaganju za duele sa Slovačkom?

Dragan Đukić: Prvo hvala na Vašem pozivu i interesovanju za predstojeće obaveze muške seniorske reprezentacije, meni se čini da je taj sportski dio ostao u sjenci svih “dešavanja” u posljednjim danima, a vrijeme nam baš i nije saveznik – ostalo je svega tri nedjelje do našeg okupljanja i utakmica sa Slovačkom. Što se tiče nas u stručnom štabu, pokušali smo da od prvih dana našeg zajedničkog rada (okupljanje u Decembru/Januaru), postavimo neke temelje i kad je u pitanju stil igre a i okvirni kostur reprezentacije i nema razloga (a iskreno ni vremena!) da se tu nešto puno mijenja. Naravno, ovih par dana koliko je preostalo do krajnjeg roka za slanje spiskova bice iskorišćeno da se napravi uvid u trenutno stanje forme i zdravstveni bilten, koji ponekad daje “zadnju riječ”.

FOTO: Branko Krivokapić

CdM: Da li ste uspjeli nakon svega ovoga da razgovarate sa momcima koji su bili u sve ovo uključeni (Borozan, Lipovina), da vidite jesu li oni spremni da nakon svega budu tu fizički, ali važnije psihološki da odrade ono što se traži?

Dragan Đukić: Ono što bih prvo želio da istaknem je da sam od svog postavljenja na mjesto selektora reprezentacije Crne Gore pokušao da uspostavim jedan drugačiji vid komunikacije među svima nama (unutrašnji – u stručnom štabu, između igrača i stručnog štaba ali i onih “spoljašnjih” – prema javnosti), i trudiću se da sve dok sam na ovoj poziciji ličnim primjerom dajem doprinos izgradnji otvorenih i iskrenih odnosa. Važno je svakako da se to – kad god se može, radi u sklopu kolektiva, jer sve drugo nam nikako ne ide u prilog – koliko god rukometu trebao publicitet, ja sam ipak da se o nama piše na osnovu sportskih rezultata koje budemo ostvarivali.

Da odgovorim konkretno na Vaše pitanje, u kontaktu sam sa Vukom, Nebojšom i Vladanom, od samog početka “slučaja” i trudiću se da svima njima “vrata ostanu otvorena” kako god se situacija dalje bude odvijala. Rekao sam jasno od prvog trenutka da su dobrodošli i da ih tim treba, ali i da ću poštovati njihove odluke, kakve god da one budu. Naša trenutna komunikacija daje nade za umjereni optimizam i smirivanje situacije, ali kao što već rekoh ona bi trebalo da bude samo naša jer je u interesu svih da sačuvamo timski duh i pripremimo se za utakmice sa Slovacima sa što manje tenzija ukoliko je to uopšte moguće u jednoj ovakvoj situaciji…

CdM: Iz Vašeg ugla, kako bi se ovo moglo odraziti na učinak ekipe? Da li je moguće, da ovo bude neki okidač za još veću motivaciju igračima da pruže maksimum i budu na potrebnom nivou?

Dragan Đukić: I da smo kompletni, i da je sve u najboljem redu – a nije, nama trenutni rejting i situacija na tabeli naše grupe ne daje za pravo da bilo kome prijetimo! Slovaci vide šansu u ovim kvalifikacijama upravo u dvije utakmice sa nama i njima su one ulaznica za EP i budite sigurni da ništa nisu, niti će prepustiti slučaju! Izbor mjesta odigravanja (maleni Hlohovec, gdje misle da će imati bolju podršku publike), trodnevno okupljanje koje su imali prošlog vikenda tamo, povratak u tim iskusnog Martina Stranovskog, te rezervisanje ledene dvorane kapaciteta 10,200 mesta za junski duel sa Rusijom govore više nego rječito o njihovoj ozbiljnosti i pristupu. Naravno da je puno toga na nama samima, ali (pre)često zagledani u sebe i sopstvene probleme ne shvatamo da danas nema velikih i malih timova i da svi, pa i oni najbolji, najveći, jako puno rade da bi ostvarili ono što žele.

Naravno da ni ne pomišljam da će nama nedostajati motivacije, svi znamo da je ta prva utakmica u Slovačkoj ključ za čitav dalji tok kvalifikacija, ali mislim da nas do samog početka očekuje još mnogo važnih obaveza, a prva je svakako da protivnika dobro izanaliziramo i spremimo se za sve situacije koje ovaj meč može da pred nas postavi. U tom cilju, kontakt sa ekipom je redovan i činimo sve da iskoristimo preostalo vrijeme da bi u te mečeve ušli maksimalno spremni i sa kompletnim znanjem o protivniku i sopstvenom taktičkom zadatku.

CdM: Da li je forma momaka zadovoljavajuća, neki su imali velike uspjehe za vikend i daju dosta golova iz kola u kolo?

Dragan Đukić: Trudim se da pored sopstvenih obaveza pratim sve momke na dnevnom/nedjeljnom nivou, i raduje me svaki dobar rezultat koji ostvare a zaista ih je bilo puno u prethodnim danima. Sjajne partije Mijatovića i Borozana na završnom turniru SEHA lige, odlična forma Vujovića i Božovića i plasman Tatabanje u najboljih 8 u EHF Kupu, dobre igre naših igrača u prvenstvima Njemačke, Francuske, Švedske, Rumunije, Španije, Madjarske i solidan trenutni zdravstveni bilten razlozi su za optimizam. Ipak, u reprezentaciji nas očekuju drugačije uloge, drugačije obaveze i drugačiji protivnik, a prilike za popravni nema…

Takođe treba znati, da dani pred nama, gotovo u svim ligama donose jako važne mečeve, u Mađarskoj se za vikend igra završni turnir Kupa, u Rumuniji je u toku play off, u Evropskim takmičenjima slijede odlučujući mečevi za plasman na Final 4 Lige Šampiona u Kelnu i Final 4 EHF Kupa u Gepingenu… pa ćemo imati situaciju da sa dva treninga u Podgorici putujemo na mečeve u Slovačku, ali to je naša realnost i pokušaćemo da u tom kratkom periodu ekipu regenerišemo pripremimo i ujedinimo tako da pruži najbolje od sebe, a za šta ce to biti “dovoljno” ostaje nam da se vidi.

CdM: Jeste li u svemu ovome uspjeli da pogledate malo Slovačku, jedna nezgodna ekipa, protiv Rusije su napravili praktično nemoguće da dođu do pozitivnog rezultata, Švedskoj odlično parirali?

Dragan Đukić: Naravno da jesam i ne samo ja, već su snimke tih utakmica dobili i svi reprezentativci. Parafraziraću ovdje onu poznatu izreku: “Nije bitno šta trener zna, bitno je šta ekipa/igrači znaju”! Martin Liptak je jedan sjajan stručnjak, savez je stao iza njega i iza momaka a oni su to vratili dobrim igrama u novembarskim kvalifikacijama, i nastavili da rade jako ozbiljno kako na trenutnim obavezama u kvalifikacijama, tako i na program razvoja Slovačkog rukometa u narednim godinama. Čisto kao primjer iznijeću da su seniori učestvovali u januaru na tradicionalnom Božićnom kupu (okupio je selekcije Mađarske, Bahreina, Češke i Slovačke), dok je “B’ tim igrao u Svajcarskoj na “Yellow” kupu u drustvu Brazila, Rumunije i domaćina.

Ozbiljan program a mi smo se potrudili da ih barem adekvatno ispratimo. Uspjeli smo da nabavimo snimke svih tih mečeva i trenutno se bavimo njihovom analizom. Hoću da i ovim putem uvjerim sve ljubitelje sporta u Crnoj Gori, da će i sada a i ubuduće naš odnos biti studiozan, temeljan i ozbiljan, jer takav pristup mora biti naša ideja vodilja, a na javnosti i onima čiji je zadatak da nas prate je da procjene koliko u tome uspijevamo.

CdM: Rekli ste da Crna Gora ima izuzetno talentovanu generaciju, hipotetički, da li i u okrnjenom sastavu vidite našu šansu da se izborimo za plasman na veliko takmičenje?

Dragan Đukić: Talenat je samo početna prednost! Ne budete li radili, drugi odu ispred vas i više ih ne mozete stići. Ono u šta ja zaista vjerujem je da ova ekipa ima potencijal, ali je mnogo važnije to u sta oni vjeruju! Ulogu svih nas koji smo oko tih momaka je da im pružimo najveću moguću podršku iz domena onoga sto je naša specijalnost. Na engleskom za to postoji sjajan izraz: “supporting staff”, a ja mogu da obećam da ću sa sportske strane, zajedno sa svim drugim trenerima iz stručnog štaba reprezentacije učiniti sve da unaprijedimo njihov individualni kvalitet ali i da ga uklopimo u jedan snažan i homogen kolektiv, neophodan za plasman na veliko takmičenje. Za mene je TIM mnogo više nego pojedinac i bude li trebalo da to pokažem i na ličnom primjeru neću puno razmišljati…Tako da: “Koga nema bez njega se MORA”, ali ja bih radije da smo svi tu!

CdM: Priča se dosta o tome da je plasman na EP sada imperativ, ako se u tome ne uspije, koliki bi to udarac bio za naš muški rukomet?

Dragan Đukić: Na ovim našim prostorima često se lako odlučimo da upotrijebimo zvučne riječi poput: “sudbonosna bitka”, “prekretnica”, “biti ili ne biti”, a one nam se onda vrate kao bumerang i obiju o glavu… I laiku je jasna ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo i važnost plasmana na EP u Hrvatskoj, ali tako je bilo i pred početak kvalifikacija pa smo dozvolili da sami sebi budemo najveći protivnik i problem… U pravu ste, nepojavljivanje na EP 2018-te bio bi ozbiljan udarac muškom rukometu u Crnoj Gori, ali preživio je on i veće probleme i opstaće i nakon ovih, pa kad je već tako hajde onda da se svi zajedno posvetimo stvaranju klime u kojoj će ovaj naš lijepi sport i ono lijepo u njemu biti to što preovlađuje, a ne “slučajevi”, problemi i sl. Ima njih i kod drugih, nije to samo naš “specifikum” ali drugi sopstvene probleme rješavaju u tišini i u sopstvenom dvorištu. Sve dok kvalifikacije traju, šanse postoje ma koliko se male one činile! I često to potenciram kod igrača, hajde da stvari uzmemo u svoje ruke, a ako su drugi bolji to će morati da pokažu i na terenu.

I da ne bih upao u istu “zamku”, moram da podsjetim sve nas, da je nekako tiho i nezapaženo prošla vijest da će Crna Gora naredne godine biti domaćin “B” prvenstva Evrope za juniore, što je sa jedne strane sjajna šansa generaciji 1998. da odigra jedno ovakvo takmičenje “kod kuće”, i da se kvalifikuje za naredno “A” prvenstvo, a sa druge strane to je ozbiljna obaveza ne samo na organizacionom planu, već i na planu kvalitetne pripreme ove generacije za jedan turnir kakav do sada nisu imali prilike da igraju. Ozbiljne obaveze traže ozbiljne ljude! U svakom slučaju to je test za sve nas, koliko smo ozbiljni kad govorimo o budućnosti rukometa i šta činimo da je mijenjamo na bolje.

CdM: Jeste li se pokajali što ste prihvatili mjesto selektora, s obzirom na to da je teško neko mogao imati gori uvod u važne kvalifikacione mečeve?

Dragan Đukić: Blažo Lisičić, direktor reprezentacije i moj najbliži saradnik, često umije da kaže nešto slično! Lično smatram da svako od nas ima neku ulogu u životu, kako se često kaže: svoj put! Imao sam sreće da je moj uvijek bio da gradim mostove između ljudi, da kreiram timove i pomažem ljudima da daju ono najbolje iz sebe. Tako vidim i naš naredni izazov, i koračam mu u susret misleći na sve one koji su odlučili da budu sa nama, uz nas. Često mi je bilo žao, prateći sva dešavanja u prethodnim danima, da skoro niko nije govorio o momcima koji će biti tu, koji će činiti tim i ostati uz njega do kraja šta god da se desi. Ali to je valjda uvijek tako…

CdM: Kako ste zadovoljni u Izraelu, dugo godina ste već tamo, sada ste na čelu kluba iz jednog velikog sportskog društva, koliko pažnje se poklanja rukometu u Tel Avivu?

Dragan Đukić: Nakon tri godine na mjestu selektora Izraelske reprezentacije (čak dva puta u kvalifikacijama u grupi sa Crnom Gorom!), zaista nisam ni pomišljao da ću se ponovo vratiti ovdje, a posebno ne kao trener u klupskom rukometu. Ali kao što vidite, često naši putevi biraju nas, a ne mi njih, tako da sam prihvatio poziv da budem dio jednog drugačijeg projekta – da pomognem jednom klubu sa evropskom perspektivom da ostvari svoj potencijal! Presudilo je to što sam vecinu igrača znao od ranije – čak devetorica su bili dio selekcija koje sam vodio ovdje, pa smo zajedno krenuli u jednu, slobodno je tako mogu nazvati – avanturu! Nakon 22 odigrana kola u domaćem prvenstvu (bez poraza), osvojenog Kupa nakon 52 godine (!) i istorijskog plasmana jedne Izraelske ekipe u grupnu fazu EHF kupa, čovjek mora da bude zadovoljan, ali play off upravo kreće pa nema vremena za opuštanje i pretjerano slavlje.

Da bih Vam dočarao da se rukomet poštuje i voli i ovdje u Izraelu, reći ću samo to da se redovno – svakog petka jedna utakmice iz lige direktno prenosi na TV-u, da su na sportskim kanalima redovne emisije jednom nedjeljno o rukometu uopšte, ligi, reprezentaciji… da se prenose sva velika takmicenja na klupskom i reprezentativnom nivou, da je finalu Kupa prisustvovalo 4.000 gledalaca (sa plaćenim kartama) a da su u većini klubova vodeći igrači sa naših prostora (D. Mrvaljević, M. Krivokapić, V. Stojanović, U. Elezović, I. Karačić, N. Bošković…), da se za iduću godinu planira uvodjenje još jednog stranca (trećeg), pa će domaća takmicenja biti još zanimljivija a realno i veće sanse da se nešto uradi u Evropskim kupovima itd itd…

Ono što je bilo dio Vaseg pitanja, a želio bih da posebno istaknem ovog puta, je ta pripadnost jednom velikom sportskom kolektivu kakav je zasigurno Makabi Tel Aviv, i baš smo prije neki dan bili gosti fudbalskog kluba na derbi meču lokalne lige, a naši uspjesi u ovogodišnjim takmičenjima redovno su prezentovani na utakmicama košarkaške sekcije u Evroligaškim mečevima, tako da vas to učini svjesnim da ste dio jedne velike porodice – ili kako ovdje uobičajeno zovu naš košarkaški klub: “ponos Izraela”!

CdM: Osvarili ste ove sezone velike uspjehe, kakvi su planovi, želite li da ostanete tamo i naredne sezone?

Dragan Đukić: Davno jednom je veliki Božidar Maljković sjajno definisao trenersku sudbinu: “Koferi moraju da Vam uvijek budu spremni”. Želje i planovi su jedno, a mogućnosti i realnost nesto drugo, treće… U klubu imaju neke planove, pa ćemo sjesti zajedno nakon sezone i pričati o svemu.

Iz sopstvenog iskustva, nakon svih ovih (sedamnaest) godina rada u inostranstvu mogu da kažem samo to da je najvažniji onaj osjećaj koji na kraju ponesete u sebi – da (li) ste uspjeli da uradite sve ono što ste željeli. I ma koliko da to možda ličili na neko bajkovito shvatanje stvarnosti, osjećaj ispunjenosti, ličnog zadovoljstva mi je i nakon svog ovog vremena važniji od nekih drugih “faktora”. Dok se osjećam dobro u tome što radim, biću tu!