Dejan Zaltičanin : Crnogorsku zastavu podići ću na najvećoj sceni

0
223

U  raznolikosti, boja, vjera, nacija, mentalita –   zajednički su za sve na Zemlji  snovi i dječačka maštanja da se baš njihova ruka pobjednički podigne u ringu.  Samim tim, san da se osvoji najveći sportski vrh – bokserski Olimp, stanuje i u Crnoj Gori a najbliži pobjedi u „plemenitoj vještini” je Podgoričanin Dejan Zlatičanin, prvorangirani u lakoj kategoriji u Evropi i treći na listi najprestižnije svjetske federacije, WBC.

Na tek završenom Kongresu WBC federacije, Zlatičanin nije uspio da se izbori za ono što je zaslužio jednom od najvećih pobjeda u istoriji crnogorskog sporta, u fantastičnoj borbi protiv višestrukog svjetskog prvaka iz Glazgova, Rikija Barnsa. Presudilo je lobiranje i splet okolnosti da se prvak WBC-a Omar Figeroa povrijedi, a za upražnjenu titulu u Tokiju šansu dobiju neuporedivo gore plasirani Horhe Linares i Meksikanac Havijer Prijeto, koji ima čak sedam profi poraza!

Nedostatak podrške učinio je da ja ka cilju – tituli prvaka svijeta u najprestižnijoj verziji – moram da preskočim prepreku više. A ona se zove sjajni Amerikanac Henri Lund, koji je odlučio da poluvelter zamijeni lakom kategorijom. Nikako sa tim ne mogu biti zadovoljan, jer mi Lund ne odgovara stilom, ali nije ni Barns pa sam ga razbio u Glazgovu. Ipak, taj meč u Glazgovu je zvanično bio za  pretendenta, ali očigledno da nijesu računali da ja mogu pobijediti Barnsa u njegovom ringu. Zaboravili su da je ring jedino mjerilo. I obećali su mi Figerou, a ja našoj javnosti da ću ga pobijediti i donijeti najprestižniji trofej u svjetskom sportu u Crnu Goru. No, nijesam imao pravu podršku ka tom cilju i sada opet moram da se prilagođavam bokseru, iskusnom i tehnički savršenom“, priča za „Vijesti” Zlatičanin.

On je poslije pobjede nad Barnsom postao zvanično najbolji evropski bokser lake kategorije, dok ga je nova pobjeda nad Aleksom Boneom podigla na treće mjesto najprestižnije verzije u svijetu. Već na prvoj narednoj listi, nakon meča Linares – Prijeto u Tokiju, biće drugi na svijetu. I treba, jer ima  svih  20 profi pobjeda, od kojih 13 nokautom, i to u lakoj kategoriji. Otud i nadimak – Dinamit!

Očekujem da će slaviti Linares, on jeste iz Venecuele, ali nastupa u Japanu. Prijeto nije kalibar šampiona. Ja sa druge strane imam mogućnost izbora u predmeču za titulu, i ako bude podrške, borba sa Lundom biće u aprilu u Crnoj Gori. Nadamo se da će napokon i u Crnoj Gori shvatiti da bi to bila nevjerovatna medijska i svaka druga promocija naše države. I to za objektivno mala ulaganja. U suprotnom, boksovaćemo u Americi, a meč sa Barnsom je pokazao koliko je teško dobiti važnu borbu na ringu rivala. Spektakularnim udracem sam  Barnsa bacio već u  prvoj rundi, dominirao  i tek sudijskim preglasavanjem upisao pobjedu. Siguran sam da bi sve bilo uzalud da nije bilo tog nokdauna, i meč sa Barnsom je pokazatelj koliko mi moramo nadvisti rivala da bismo dobili što smo u ringu zaslužili“.

Postoje li ponude inostranih promotera da organizuju tvoj izborni meč sa Lundom, ili da direktno napadneš titulu u nekoj drugoj prestižnoj federaciji?

Znam da je bilo priče o tome, ali ja sam bokser, treniram  i borim se i ne bavim se politikom. Samo znam da ne želim da mijenjam dres. Želim pod mojom, crnogorskom zastavom da dođem do vrha. Iako nemam podrške, svjestan sam da se sve mijenja. Ljudi odlaze, ali ostaju ova brda i rijeke koje su moja domovina i mogu boksovati samo pod  mojom zastavom. I sada na Kongresu WBC federacije sredinom decembra imao sam ponuda da boksujem u Americi. Te ponude su neuporedivo ispod mog renomea i mjesta na svjetskim listama, jer Amerikanci još potcjenjuju boksere iz ostatka svijeta. Još nijesu shvatili da većina titula nije u njihovim rukama. Ima još prestižnih federacija, ali je moj san titula u najprestižnijoj. No, ukoliko moj menadžer Mijo Martinović dobije sjajnu ponudu u WBO, IBF ili WBA, on će i odlučiti o tome. Moje je da se borim, ja sam bokser”.

Šta ste dobili učešćem na Kongresu WBC u Las Vegasu?

Samo to da sa sedmog mjesta napredujem do trećeg na rang-listi. Iznos za koji je WBC odredila da treba da se borim u izbornom meču je, pa i više nego smiješan. To je dokaz da nemamo nikakvu organizaciju i mali smo za tu nevjerovatnu scenu jednog od najpopularnijih i najplaćenijih sportova na svijetu. Čak neuporedivo manje dobijam za meč od  Feliksa Lore, protiv kojeg sam osvojio prvi pojas prvaka Mediterana,  a on ima čak 13 poraza. Zato se moram probiti na vrh i biti taj koji postavlja uslove. I da, dobio sam u Las Vegasu ponudu da se za aprilski meč spremam u sjajnom kampu u Los Anđelesu. Tačno je da je Slobodan Anđelić sjajan trener i da mi prijaju pripreme kod njega u Ljubljani, ali nema sparing partnera pa se mora putovati u Trst, Austriju… To prekida pripreme i gubi se vrijeme, mada nam Anđelić izlazi maksimalno u susret i pripreme nas ne koštaju puno”.

Tokom pete runde posljednjeg meča, Zlatičanin je strahovitim udarcem ljevicom bacio Aleksa Bonea, ali…

“Pukla mi je šaka. Osjetio sam nevjerovatan bol, ali odstupanja i predaje nema. To bi bacilo sav višegodišnji trud i pobjedu nad Barnsom u vodu. Nije to kolektivni sport pa da ima zamjena. Morao sam da stisnem zube i boksujem do kraja, iako je mene bolio svaki uspješno plasirani udarac više nego njega. I uspio sam čak i da ga opet bacim u 10. rundi. Ali tako je to, u boksu je sve teže nego što izgleda, ali na sreću brzo mi je zarasla kost”.

Jedan od najprestižnijih globalnih medija – ESPN, platio je istraživanje napora u različitim sportovima i došao do podatka da je profi boks, iako drevna engleska vještina, čak za 30 odsto napornija od bilo kojeg drugog  vrhunskog sporta. Da li ste upoznati sa tim?

Naravno. Ali i pored nevjerovatnog rezultata u takvom sportu, mene niko nije pozvao da čestita. Nijesam dobio čak ni poziv da prisustvujem bilo kojem dodjeljivanju nagrada za najbolje na kraju godine. To  govori u prilog činjenici da je politika u Crnoj Gori uzela sve pod svoje i  da su članovi komisija neobrazovani, neupućeni i ne znaju šta je vrhunski sport”, zaključuje Zlatičanin.

Perunović je neponovljiv

Vrlo rano si, i to kao zvanično naš najbolji senior, olimpijski boks zamijenio profesionalnim. Zašto?

“Nikada se nijesam bavio politikom, jer sam bokser i na meni je da treniram i borim se u ringu. Za to nije bilo  podrške  u Bokserskom savezu, a talenat treba podržati. I shvatio sam da u takvoj klimi je nemoguće dostići vrh, postati dio istorije, kao što je to uradio Miodrag – Mijo Perunović prilikom stvaranju istorije crnogorskog i jugoslovenskog olimpijskog boksa. Mijo je u tome nedostižan, a ja ću svoju priliku da ispišem stranicu sportske istorije tražiti u profi boksu. To je moj cilj. A  i sada je drugačije, pa je olimpijski boks samo usputna stanica ka profi karijeri, kao što su uradili Vladimir Kličko, Amir Kan, ili sada čitava plejada boksera iz Britanije”.

Moram biti najbolji da bih se izvadio iz ovog mulja

“Na Kongresu WBC bilo je 112 bivših ili sadašnjih šampiona i mislim da će ući u Ginisovu knjigu rekorda. Najprijemčiviji i najljubazniji od svih je Šejn Mozli. Bio sam i sa Donom Kingom, ali on više nema taj nevjerovatan uticaj… I uvjerio sam se u svakom kontaktu da su Amerikanci ludi za boksom, respektuju i skidaju kapu. Ipak, bokseri su najpopularniji na Ostrvu. I prosječan bokser u Engleskoj je milioner, jer oni su kao lordovi, prinčevi čak. Ne zove se boks slučajno „plemenita vještina”. Podatak da je za zvanično mjerenje u spektaklu u kojem je bio meč Nikola Sjekloća – Kalum Smit, čak 3.500 gledalaca platilo ulaznice, o tome svjedoči! A postoji neko lažno uvjerenje da u Crnoj Gori, a posebno Podgorici ljudi vole boks?! Kako onda objasniti  da publika ovdje nije spremna da plati ni cijenu ulaznice od tri eura da bi gledala boks”.

I tvoj mlađi brat Momčilo je supertalentovan, da li će i on tvojim stopama?

Pa, on bi se rado borio. Ali teško je naći tim, podršku.  Svi naši timovi su mali, u mojem su još samo menadžer Martinović i trener Anđelić. Ovdje je sve naopako i umjesto da  sportske institucije pruže podršku na putu ka vrhu, poznaju te samo kada dođeš na svjetski vrh. Tada je podrška nepotrebna, kao u slučaju Novaka Đokovića. Talenat treba podržati i ispratiti, a to košta. Ja sam  u sali Budućnosti prvi put stavio rukavice još 1998. godine, i od prvog treninga sa Mijom i Draganom Perunovićem, Vaskom Markušem i Rifatom Muratagićem, prolio mnogo krvi i znoja. I sada mi nema druge, moram biti najbolji da bih se izvadio iz ovog mulja. Niko se ne bori za mene, svi samo gledaju interese. U Crnoj Gori čak ne znaju da je profi boks potpuno drugačiji sport od olimpijskog boksa. Bodovanje je potpuno drugačije, pa samim tim i borba. Nokdaun poništava dominaciju i daje dvije runde prednosti. Forsiraju se jaki udarci, atraktivnost...”

Pobjeda za Sofiju

Iako su Zlatičanina pred dolazak u Glazgov predstavljali kao autsajdera poznatog samo po pobjedi nad Pjotrom Petrovim, Dinamit je nakon samo 15 sekundi utišao 12.000 Barnsovih navijača, spektakularnim nokdaunom ljevicom, ali i očarao vodeće svjetske medije, koji su o sportskoj Crnoj Gori više pisali jedino pred gostovanja „hrabrih sokola” Gordom Albionu na „Vembliju”. A da taj 27. jun i gruvanje Dinamita u „Brejhed areni” nijesu zaboravili, potvrdilo je priznanje – pobjeda Zlatičanina nad Barnsom je na petom mjestu najsenzacionalnijih u 2014. godini u svjetskom boksu!

Sada svi u svijetu znaju gdje je Crna Gora, a ovo je pobjeda za Sofiju”, uskliknuo je Zlatičanin nakon što mu je ringovni sudija Ektor Afu podigao ruku u znak pobjede.

“Naravno da se sjećam svakog detalja, bio sam ogrnut crnogorskom zastavom, koju sam podigao na najvećoj sceni. To je moj najsrećniji dan, jer samo nekoliko sati pred duel sa Barnsom rodila mi se Sofija, moje prvo dijete. I u ring sam ušao kao u transu. To je ubrzo osjetio i sjajni Škot, kojem nije pomoglo ni fudbalsko navijanje prepunih tribina, jer ja to skoro da nijesam ni čuo. Bio sam u euforiji, od sreće i želje da pobjedu poklonim Sofiji”.

 

 

Vijesti