Socijalistička federativna republika Jugoslavija faktički je prestala da postoji 25. juna 1991. godine, kada su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost.
Njen fudbalski duh ostao je da „jošte živi“ nepunih pet mjeseci – 13. novembra „plavi“ su odigrali posljednji takmičarski meč i predali se istoriji.
„Taj tim je bio mnogo bolji od države iz koje je dolazio“ – godinama kasnije lamentirao je tadašnji selektor Ivica Osim.
Pred završnu, osmu rundu kvalifikacija za EURO 1992, Jugoslavija je držala prvo mjesto u grupi 4 sa 12 bodova, jednim više od drugoplasirane Danske. Samo pobjednika grupe čekao je plasman na završni turnir.
„Plavima“ je preostalo bečko gostovanje Austriji, koja je prethodno u sedam kola poražena pet puta, uz trijumf i remi.
U zabavnom parku Prateru, nikome u jugoslovenskoj ekspediciji nije bilo do zabave, dok su Hrvatskom odjekivali ratni bubnjevi…
Selektor Ivica Osim, etnički Hrvat, opredjeljenjem Jugosloven, posljednji put se pozvao na fudbalsko/nogometno „bratstvo i jedinstvo“ uveliko zavađenih južnoslovenskih naroda – u tim je uvrstio Bosance Fahrudina Omerovića i Faruka Hadžibegovića, Srbe Sinišu Mihajlovića, Slavišu Jokanovića i Vladana Lukića, Slovence Džonija Novaka i Darka Milaniča, Makedonca Darka Pančeva i Crnogorce Dejana Savićevića, Budimira Vujačića, te Predraga Mijatovića i Branka Brnovića koji su u igru ušli kao rezerve.
Hrvata nije bilo – oni su još 17. oktobra 1990. na Maksimiru odigrali prvi nezvanični reprezentativni meč sa SAD, a zatim bojkotovali nastupe jugoslovenske selekcije.
Zbog boljeg međusobnog skora u mečevima sa Danskom, „plavima“ je odgovarao i remi u Beču.
„Obećavam da ćemo ići na pobjedu, a ne čuvati 0:0“ – najavljivao je Savićević.
„Pa zar da neki zalutali šut u posljednjem minutu odluči o pobjedi Austrije? Neka slobodno počne slavlje među Jugoslovenima koji su uz nas“.
Zvijezdu Zvezde Austrijanci su „tukli i vukli, štipali i udarali“, kako je opisao izvještač Pobjede. Nije im pomoglo. Budući Genije na Prateru je bio – genijalan.
„Dribling je muški princip, moć, on je najveća čar ovog fantastičnog sporta“ – objašnjavao je po završetku karijere.
„Dribling je sredstvo pomoću koga razvaljujete protivničku odbranu, pokazujete mu da ste jači.“
A Jugoslavija je u Beču bila jača od Austrije za driblera i fudbalskog šarmera Savićevića – u 18. minutu asistirao je za vođstvu Lukiću (u finišu prvog dijela polomio nogu), a u 38. sam savladao Knalera i doveo „plave“ do prvog mjesta.
„Sada ćemo imati dovoljno vremena da sve analiziramo, a onda da uhodavamo ekipu za nastup u Švedskoj naredne godine“ – rekao je Osim poslije meča.
„Vidjećemo kako će sve teći i ko će vršiti uhodavanje.“
„Plavi“ više nikada nisu zakoračili. U Beču su otplesali svoj posljednji fudbalski valcer.
Rezolucijom 757 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 30. maja 1992. godine uvedene su sankcije prema Saveznoj republici Jugoslaviji, pravnoj nasljednici SFRJ, koje su obuhvatale i „g) sportsku saradnju“.
Fifa je odmah reagovala i suspendovala fudbalsku reprezentaciju iz svih takmičenja.
U Švedsku na EURO su pošli Danci, „pokupljeni sa plaža“ i krajem juna – osvojili šampionski titulu.
Južnoslovenska braća po krvi razbratila su se u krvi i „o jadu zabavili“ Evropu.
Fudbaleri su se, što reče onaj roker, kao biseri rasuli po svijetu.
Ivica Osim spas od ratnog ludila potražio je u Atini (Panatanaikos), pa u Gracu (Šturm), prije nego što je otišao u Japan.
Džoni i Darko su zaigrali za slovenački nacionalni tim, u kome su ostali do kraja decenije; drugi Darko, Pančev, prešao je u Inter i postepeno se fudbalski ugasio, odigravši svega šest mečeva za makedonsku reprezentaciju; Fahrudin je upisao tri nastupa za selekciju BIH, a Faruk nije, ali je sjeo na njenu klupu 1999; Peđa i Dejo su podigli trofeje u Ligi šampiona sa Milanom i Realom, i poslije istrpljenih „nepravednih i ničim izazvanih sankcija“ nosili dres SR Jugoslavije sa Brnom, Jokanom, Sinišom, Vladanom…
Vijesti
