Burzo Maradona – El Pibe de Montenegro

0
5755
Foto: Butasport.rs

Neke stvari u životima muškaraca se dešavaju sa neumitnom tačnošću, poput hronometra. Dođu tako na dnevni red rasprave o najvećem, najtalentovanijem fudbaleru iz matične države. Lokacija je najčešće neka kafana, bircuz ili savremeni lounge bar. Poželjno je ovo prvo. U moru neobično bitnih muških kontemplacija, poput dvoumljenja između Nikšićkog i Tuborga, zabrinutosti zbog jačanja desnice u Evropi i potencijalne pobjede Gerta Vildersa na izborima u vrijednosno nam bliskoj Holandiji, vaganja da li će Kajri Irving ići iznad koš granice te vječite dileme crnke ili plavuše, prvo mjesto na listi prioriteta nesumnjivo zauzima najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Kada se povede razgovor o umjetnicima sa loptom iz Crne Gore, Dejan Savićević i Predrag Mijatović su prve asocijacije, sa razlogom. Njihovi uspjesi sa gigantima evropskog fudbala su testament ogromnog talenta i kvaliteta Genija i Peđe. Obojica su tokom karijere bili milimetarski blizu osvajanja Zlatne lopte (Savićević 1991. a Mijatović 1997. godine). Mlađi će pomenuti Vučinića i Jovetića, koji su takođe napravili zavidne internacionalne karijere i postali poznati fudbalskoj javnosti.

Jedan igrač je, ne tako davno, pokazivao znake vanserijskog talenta, koji je nagovještavao da bi on mogao stati uz rame navedenim velikanima, ako ne i potpuno ih nadmašiti. Zbog magije koju su proizvodile njegove vihorne noge, dobio je od navijača laskavi nadimak Maradona. Pogađate, radi se o Igoru Burzanoviću.

Sa svega 19 godina proglašen je najboljim fudbalerom Crne Gore (decembar 2004. u vrijeme državne zajednice SCG). Prethodno je bio najbolji mladi fudbaler. FK Budućnost je, najviše zahvaljujući njemu, predstavljala respektabilan tim, naročito na domaćem terenu. Burzanovićeve partije su bile među izuzetno rijetkim razlozima zašto bi publika izdvajala novac za ulaznicu i dolazila na stadion. Nije mala stvar pogledati uživo majstorije momka kojeg su od najranijeg uzrasta poredili sa Savićevićem. Igor je imao taj prirodni fudbalski šmek, koji mu je omogućavao da napravi potez kojim bi podigao publiku na noge i uljepšao im sumornu svakodnevnicu. Čak i tako mlad, bio je previše dobar za Budućnost i bilo je jasno da će igrač takvog formata kao magnet privlačiti veće klubove.

Abonentsku karticu za dres Crvene zvezde Burzo je zaslužio briljantnom partijom upravo protiv nje, u trijumfu Budućnosti na „Marakani“ 2:1. Povela je Zvezda tada, ali su Purović i Maraš donijeli preokret. Poraz je označio gubitak titule šampiona, koja je pripala Partizanu.

Dragan Stojković je riješio da dovede Burzanovića u Zvezdu i to mu je pošlo za rukom početkom 2007. godine. Koliki je kredibilitet i povjerenje uživao Burzo, govori i činjenica da mu je povjeren dres sa mitskim brojem 10. Statistika kaže da je svoju Budućnost napustio sa 62 gola na prvenstvenim mečevima (saldo će narasti na 75 nakon nekoliko povratničkih epizoda). Start karijere u Zvezdi bio je sjajan. Osvojena je dupla kruna, izborene kvalifikacije za Ligu šampiona a uz to Burzanović je pobrao simpatije Delija zbog odličnih igara i golova protiv Partizana. Nije vam potrebno bogzna kakvo teorijsko znanje o fudbalu da biste shvatili da je Igor posjedovao vraški potencijal. Svaki prijem lopte, svaki mangupski dribling, svaki filigranski precizan centaršut i želja da se nadigrava sa protivnikom su to govorili. Bilo je u njegovom stilu zaista dosta sličnosti sa Savićevićem.

Njegov gol glavom na onoj njivi u Estoniji, nakon akcije sa Koromanom i Bastom, donio je Zvezdi prolazak opskurne Levadije i to zbog pravila gola u gostima. Poslednja prepreka na putu ka LŠ 2007. bio je škotski Rendžers. Prvi loš znak onoga što je dolazilo za Zvezdu bio je poraz u prvom meču u Glazgovu, pogotkom u sudijskoj nadoknadi Naća Nova. Ipak, postojao je optimizam uoči revanš meča u Beogradu a Zvezda je tada zaista imala nekoliko dobrih fudbalera: Koroman, Milijaš, Kastiljo, Gaj, Lukaš i naravno Burzanović. Baš on je imao kolosalnu priliku na početku utakmice da dovede crveno-bele u vođstvo i anulira prednost policajaca iz Glazgova. Ali gosti su odoljeli do kraja. To je poslednji put kada je Zvezda imala opipljivu šansu da uđe u elitno društvo evropskih klubova, pa je zbog njenog propuštanja dio krivice pao na Burza Maradonu i njegov, hm, manjak interesovanja za fizičke napore na treninzima praćen viškom afiniteta prema dobrim pićima.

Od tog dvomeča i Zvezdi i Burzanoviću su kola pošla nizbrdo. Proći će 7 godina do sledeće Zvezdine titule šampiona, odnosno 9 do ponovnog nastupa u kvalifikacijama za LŠ. Burzanović će životnim karuselom – na koji je tako često umio da pošalje svoje protivnike – otići na pečalbu u Japan, Tajland, Kazahstan i Kinu. Kada se prvi put vratio u Budućnost, za polusezonu je spakovao 10 golova uz čak 16 asistencija. Klasa je vječna, kazali bi neki. Igor je uvijek znao i mogao, ali je voljni momenat bio diskutabilan.

Burzanović je imao potencijal neuhvatljive munje koja udari i zapara noć, ali ga je, najviše svojim nemarom, sveo na jačinu kuhinjske svijeće od voska. Kao i munja, kratko je trajao. No, tu se sličnosti ne završavaju. Kao što munja svojom blistavošću i snagom ostavlja trajnu impresiju u oku i mozgu posmatrača, pa služi kao reper nečeg moćnog, tako je i Burzanović bio dovoljno talentovan da godinama nakon svojih slavnih dana može da natjera nekog da na jutjubu potraži onaj projektil protiv APOEL-a ili slalom protiv defanzivaca Bežanije.

Konačno, nije li Burzo sublimacija onih karakteristika po kojima su ljudi iz Crne Gore poznati? Imao je onu sportsku drskost izraženu kroz stav da je veći od igre. Tu je i talenat manifestovan u nezaboravnim fintama kojima bi čuvara poslao kod ortopeda. Nama tako svojstvena lijenost je krunisana navodnom izjavom koju je odbrusio nekom kritičaru na opasku da se premalo zalaže na terenu:

Ja da ’oću da trčim, igrao bih za Barselonu jado!

Imao je Burzo još jednu osobinu koja je nekada krasila žitelje ovog podneblja. Potpisnik ovih redova može da posvjedoči da ni u kafani (preciznije, plažnom baru) Burzanović nije cicija, ne izigrava neku veličinu i ne bježi od razgovora sa neznancima.

Mogao je i morao više, istina. Na kraju je sa Maradonom imao zajednički samo broj na dresu. Nije ugrozio ni Dejovu poziciju najboljeg crnogorskog fudbalera u istoriji, pa čak nije dobacio ni do „Maradone sa Karpata“ – Georgija Hadžija kao fudbaler.

Lako je tražiti mane i zauzeti negativan odnos prema nekome. Biram da Burzanovića pamtim kao igrača koji je donio prvu reprezentativnu pobjedu protiv Mađarske, koji je sam znao da pobijedi Crvenu zvezdu u Beogradu, da promiješa odbranu kao špil karata, odluči vječiti derbi sa Partizanom i izmami osmijeh prosječnom gledaocu.

I da bude toliki mangup da mu daju Zvezdinu desetku.

 

Autor – Bogdan Varagić