Branko Vukoslavović – Podgoričanin koji je postao legenda Enfilda

Ognjen
Piše: Ognjen 1.2k pregleda Dodaj komentar
Foto: Facebook

Lako je biti legenda. Ali, da bi to postao potrebno je mnogo rada i posvećenosti, riječi su jednog od najboljih fudbalera u istoriji Liverpula i Ostrva, Kenija Dalgliša. A jedan od najvećih navijačkih legendi čuvenog kluba iz grada Bitlsa, nije iz Liverpula, već iz Podgorice.

Branko Vukoslavović, navija za Liverpul više od dvije decenije. Dugo je čekao da voljeni klub gleda uživo, a kada je prvi put bio u Engleskoj počinje njegova filmska, navijačka priča.

Gledao je Liverpul mnogo puta na Enfildu, a zastave koje je dizajnirao viđene su na oproštaju velikog kapitena Stivena Džerarda i na zadnjoj komemoraciji žrtvama tragedije Hilsboro, koja je održana na stadionu engleskog velikana. Konstatno pravi razna rješenja za grb kluba, zastave, a njegovu stranicu posvećenu grafičkom dizajnu prati više od 70.000 navijača, širom svijeta.

Njegovu strast su prepoznali i nagradili brojni navijači Liverpula iz Engleske i iz čitavog svijeta, ali i zvaničnici kluba, pa će pločica sa imenom Branka Vukoslavovića naći vječno mjesto na novoj tribini Enflida.

“Za Liverpul sam počeo da navijam kada se na velikoj sceni pojavio Majk Oven 1997-1998, a godinu nakon toga i Stiven Džerard. Tada sam saznao da je Ovenov otac htio da njegov nasljednik igra za Everton, jer je bio veliki navijač tog kluba, ali su ‘karamele’ odbile njegovog sina proglašavajući ga za neperspektivnog. Iz revolta je faktički otišao u Liverpul koji je odmah sa njim potpisao ugovor”, kazao je Vukoslavović u intervjuu Portalu RTCG.

Liverpul gledao više od 20 puta uživo (foto: privatna arhiva)
Foto: Arhiva RTCG

Kaže da je ljubav prema gradu Liverpulu počela mnogo ranije nego prema istoimenom klubu.

“Zanimljivo je i da sam za grad Liverpul i njegovu kulturu saznao od profesorice engleskog u srednjoj školi, koja nam je donosila ploče Bitlsa i tada smo prevodili pjesme i analizirali ih. Tada me fudbalski klub Liverpul nije toliko zanimao, već samo Budućnost. Ali kada su se pojavili Oven i Džerard i Budućnost je pala u drugi plan”.

Liverpul je prvi put gledao uživo u finalu Lige šampiona 2007. u Atini, a na Enfild Roudu šest godina kasnije.

“Tada smo išli da gledamo reprezentaciju Crne Gore koja je igrala protiv Engleske. Na taj način smo dobili vize i to sam iskoristio da posjetim Enfild Roud. Tada nije bilo utakmica ali smo posjetili muzej i stadion i bili u čuvenom tunelu, kojeg više nema zbog nove tribine. Uvijek mi je bila želja da tokom praznika gledam meč Liverpula, kad sve lige odmaraju, Englezi igraju, ‘ne patišu’. To je bilo za Novu 2014. godinu. Par mjeseci prije toga kada sam bio u Liverpulu upoznao sam navijača Vinija, koji mi je i danas jedan od najboljih prijatelja. Druženje s njim je bilo nezaboravno, ali sam takođe tada upoznao i grupu navijača iz Poljske koji su znali za mene putem moje Fejsbuk stranice gdje objavljum razne dizajne motivisane Liverpulom. Upravo oni su mi poklonili kartu za taj meč, jer su mnogo puta gledali Liverpul. Taj gest me oduševio”.

Upoznao brojne legende kluba (foto: privatna arhiva)
Foto: Arhiva RTCG

Branko je u Engleskoj gledao Liverpul 24 puta. To mu je omogućilo prijateljstvo s brojnim navijačima “redsa”. Navijači tog kluba iz Šefilda su tražili od Podgoričanina da otkupe autorska prava za jedan od njegovih dizajna grba.

Branko nije želio novac, već im je poklonio idejno rješenje, a taj grb se prodaje kao suvenir pred svaki meč na Enfildu. Taj gest ljudi iz Šefilda mu nikada nijesu zaboravili.

“Bila mi je velika želja da gledam Liverpul na nekom gostovanju a navijači iz Šefilda su mi pronašli kartu za meč FA kupa protiv Vest Hema i to je bio posljednji meč tog tima na starom stadionu. Tada sam obišao i sve okolne ulice u kojima je sniman čuveni film ‘Green street hooligans’. Momci iz Šefilda su mi takođe omogućili da budem u čuvenom Kopu ispod ‘šetalice’ (velike zastave koja se razvija prije početka meča). Karte u tom sektoru je nemoguće kupiti, ali sam imao sreću da i osjetim i tu atmosferu”.

Bitlsi prva dodirna tačka s Liverpulom
Foto: Arhiva RTCG

Bitlsi prva dodirna tačka s Liverpulom

Branko kaže da je imao dosta sreće sa svojim šefovima, koji su imali puno razumijevanja za njegovu ljubav prema Liverpulu. Navodi i da ga puno ljudi pita da li ima želju da posjeti neku drugu zemlju, ali da je strast prema Liverpulu jača od drugih želja.

“Koji god posao da radim ljudi imaju razumijevanja za moju pasiju. Čim skupim pare mene nema. Dosta prijatelja me pita da li imam želju da vidim nešto drugo osim Liverpula. Kažem da imam, i volio bih da vidim dosta toga, ali čim skupim dovoljno novca eto mene na Enfildu. Kad sam pošao prvi put bila je samo ljubav prema klubu, ali sada je to mnogo više od toga. Imam mnogo prijatelja i Liverpul doživljavam kao svoju drugu kuću. Imao sam mnogo prelijepih iskustava”.

Liverpul bliži Nikšiću, nego Londonu

Liverpul, prema Brankovim riječima nije mnogo skup, a ljudi su gostoljubiviji u odnosu na London. Kaže da ga ljudi iz Liverpula podsjećaju na Nikšić iz stare Jugoslavije  – grad piva, rokenrola i čelika.

“Svi Crnogorci se hvale da su veliki domaćini, a čini mi se da toga više nema u tolikoj mjeri kod nas. Kod njih su ljudi izuzetno solidarni. Liverpul je nekada bio industrijski centar, a sada je dosta osiromašio. Sve se preselilo u London. Glavni prihodi su im od turizma – fudbalskih klubova i Bitlsa. Ljudi su nevjerovatno solidarni. Postoji jedan pab gdje je svake srijede popodne besplatan ručak za sve koji nemaju dovoljno novca. Iz više razloga me Liverpul me podsjetio na Nikšić iz doba stare Jugoslavije.To je bila mala sredina, industrijski grad, s velikim brojem poštovalaca rok muzike. Radni narod, ne aristokratija, ali se drže i temperamentni su kao Nikšićani. Svi Englezi se boje ‘Skauzera’ (Liverpuljana). Ostatak Engleza ne voli da ulazi u konflikt s njima, nešto slično kao ostatak Crne Gore s Nikšićanima. Izuzetno su pošteni ljudi, ali kada im se zamjeriš znaju da budu nezgodni. U Londonu su ljudi hladni kao roboti, dok je sjever ili čak jug Engleske skroz drugačiji”, pojašnjava Vukoslavović.

YU’ll never walk alone

Za Liverpul navija mnogo ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, a Branko je bio jedan od navijača koji je inicirao njihovo povezivanje. O njima je čak i VICE snimio dokumentarac “YU’ll never walk alone”, u kojem je Branko jedan od glavnih likova.

“Povezivanje svih navijača Liverpula iz regiona moj je najveći uspjeh. Bio sam u Liverpulu mnogo puta imao sreće da gledam odlične utakmice i upoznam odlične ljude koji su mi pomogli, ali kod nas je mnogo teže da se napravi ozbiljna priča. Zato i smatram da su naša okupljanja najveći uspjeh. Prvo druženje je bilo u Bosni, pa u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji da bi se krug zatvorio ponovo u BiH. U Crnoj Gori kada je to počelo bilo je mnogo navijača a sada je to malo oslabilo”.

Ogromna baza navijača Liverpula na Balkanu (foto: LFC Bosnia and Herzegovina)
Foto: Arhiva RTCG

Ogromna baza navijača Liverpula na Balkanu (foto: LFC Bosnia and Herzegovina)

Branko je upoznao mnogo bivših i sadašnjih igrača Liverpula, kao i aktuelnog trenera Jirgena Klopa, ali od svih najzanimljiviji je jedan susret s Džerardom.

“Stajao sam navijačima ne jednoj raskrsnici u Liverpulu, jer sam znao da baš tuda Džerard mora da prođe. Raširio sam zastavu koju sam napravio u njegovu čast i kada je prolazio, zaustavio je automobil i pozdravio nas. Iskoristio sam trenutak da mu poklonim zastavu. Kada se ta zastava pojavila na njegovoj posljednjoj utakmici za Liverpul, nijesam mogao da vjerujem. Zastavu je raširila njegova supruga u loži, taj momenat mi je baš značio. Napravio sam i zastavu koja se pojavila na posljednjoj komemoraciji za žrtve Hislboroa koja je održana na Enflid Roudu.Bio sam na tom događaju i kada se pojavila moja zastava osjećaj je bio nevjerovatan. Tu zastavu sam poklonio prijatelju iz Šefilda koji je izgubio oca i strica u tragediji. Upravo je on tu zastavu iznio i ‘prošetao’ Enfildom”.

Priznanje i od Barnlija

“Takođe imam puno prijatelja u Barnliju. Upoznao sam njihovog navijača Džejmsa Mekdonu koji je dolazio da gleda Englesku kada su igrali protiv nas u Podgorici. Kad god dođem u Liverpul moram da odvojim vrijeme  i kažem svojim prijateljima da idem u Barnli kod rodbine, jer Džejms mi je kao brat. Gledao sam i mnogo mečeva Barnlija, čak i jednom Barnli-Liverpul. Prosto je nevjerovatno kako me ti ljudi dočekuju u oba grada. Kada sam dolazio više puta u Barnli, mnogi njihovi navijači su čuli za mene i prije jednog meča se formirao red ljudi koji su željeli da se slikaju sa mnom. Osjećao sam kao zvijezda. Bilo im je nevjerovatno da neko dolazi iz daleke Crne Gore da gleda meč njihovog kluba. Napravio sam i par zastava za navijače Barnlija.  Slikao sam se s prijateljima, koji su poslali našu fotografiju sa zastavom sportskom direktoru kluba. Sjutradan na utakmici sam proglašen za navijača sedmice. Moja slika je bila na video bimu. Čitav stadion mi je aplaudirao. Taj gest me oduševio i to je bilo iskustvo koje ću pamtiti čitavog života”, prisjeća se Vukoslavović.

Klub se odužio Branku za vjernost. Njegovo ime biće jedno od mnogih koje će biti upisano na novoj tribini Enfild Rouda.

“To su neki navijači plaćali. Meni je bilo preskupo, ali jednog dana mi je stigla poruka iz kluba da sam dobio pločicu sa svojim imenom na novoj tribini”.

Čekanje na trofeje mu ne pada teško Čekanje na trofeje mu ne pada teško

“Liverpul odavno nije u vrhu evropskog fudbala. Njegova snaga je daleko od vrhunskog nivoa koji imaju Barselona, Bajern, Real, Juventus. Uopšte mi čekanje na titulu prvaka Engleske mi ne pada teško, jer sam svjestan našeg realnog kvaliteta. Svi smo mislili da će Klop da sredi odbranu, ali vidimo da će to teško da ide”.

Iako na titulu prvaka Engleske čeka skoro tri decenije, Branko se i dalje s velikom radošću sjeća finala Lige šampiona iz 2005. kada je Liverpul nakon velikog preokreta uspio da osvoji trofej, u, za mnoge, najboljem meču u istoriji fudbala.

“Od utakmica koje nijesam gledao uživo svakako da je najupečatljivije finale LŠ z 2005. i nevjerovatni preokret. A od ovih na kojima sam bio najbolji meč je protiv Dortmunda pretprošle sezone u Ligi Evrope, kada smo preokrenuli od 1:3, do 4:3. Zbog toga su taj meč mnogi nazvali drugi Istanbul. To je bila nevjerovatna atmosfera”.

Iako Branko, kao i brojni navijači Liverpula, predugo čekaju na velike titule, prava ljubav i posvećenost se uvijek isplate. Njegovi trofeji su brojni prijatelji i sva priznanja koja mu je pasija donijela. Zbog toga ovaj Podgoričanin, kako kaže i čuvena himna Liverpula, nikada nije sam (You’ll never walk alone).

 

KLJUČNE RIJEČI: ,
Podijeli ovaj članak
Ostavi komentar