Anđelo Rudović – Fudbalski čarobnjak i buduća zvijezda reprezentacije

2
430

U vremenima kada crnogorski klupski fudbal i ne može da se pohvali velikim kvalitetom, moramo biti srećni kada znamo da naša seniorska reprezentacija ipak može da računa da u budućnosti ima igrače koji su spremni za velike izazove.  Jedan od onih koji je spreman za tako nešto jeste Anđelo Rudović, Ulcinjanin, koji je sa 18 godina ostvario san i potpisao ugovor sa velikanom evropskog i svjetskog fudbala PSV-om iz Ajndhovena. Fudbalski čarobnjak iz najjužnijeg crnogorskog grada jedan je od najvećih talenata na ovim prostorima, i uprkos tome što je svjestan svog ogromnog uspjeha, stoji čvrsto na zemlji. Skroman, ali u isto vrijeme siguran, da samo ogromnim radom i željom da budete uspješni u onome što volite, možete ostvariti cilj.
Kada si počeo da se baviš fudbalom i ko ima najveće zasluge za takvu odluku?
Fudbalom sam počeo da se bavim sa svega 6 godina. Najveće zasluge pripadaju mom ocu i pokojnom djedu koji su bivši fudbaleri i koji su bili presrećni što je fudbal bio i moj izbor. Krv nije voda, ja sam krenuo njihovim stopama a fudbal sam zavolio prvog momenta kada sam kročio na teren.
Ogroman talenat krasio te još od prvog dana kada si počeo da se baviš ovim sportom. Da li je fudbal bio tvoja najveća želja i ko je bio najveća podrška u svemu tome?
Kao dječak, svaki svoj dan, svaki svoj slobodan trenutak provodio sam u društvu fudbalske lopte. Prosto, to je na neki način bila moja prva ljubav. Tako je i danas, ne bih mogao da zamislim svoj život a da u njemu nema fudbala, i to je ono što mi i daje krila da se svakog dana trudim da budem bolji i ostvarim svoj zacrtani cilj. Moja porodica je moja najveća podrška i tako je bilo od prvog dana. Siguran sam da uz njih i njihove savjete mogu biti samo još bolji.
U čemu se po tebi fudbal razlikuje od drugih sportova?
Fudbal teče mojim venama, i sam osjećaj da mi je upravo fudbal pružio ono zadovoljstvo koje se ne može opisati riječima, izdvaja ga od ostalih sportova. Razumijeće me samo oni koji ga doživljavaju na sličan način.
U kojem klubu praviš svoje prve korake i koje trenere možeš izdvojiti kao najzaslužnije za tvoj fudbalski razvoj?
Od dana kada sam počeo da treniram u FK Otrant pa do danas promjenio sam zaista mnogo trenera. Možda ću čak nekoga i zaboraviti ali svakako da imena poput Daljija Trume, Džema Kaplambegua, Veselina Jovovića, Moma Bakića, Branislava Milačića, Draga Maraša i Ranka Zirojevića ne smijem izostaviti obzirom da su to ljudi koji su mi puno pomogli da budem ovdje gdje sam danas. Dok sam trenirao u Ulcinju, svakog dana učio sam od trenera Trume, a sa samo 13 godina prešao sam u FK Mornar gdje sam imao dvije vrlo uspješne i naporne godine pod trenerskom palicom Predraga Jovetića sa kojim sam i danas u vrlo dobrim odnosima i koji me uvjek savjetuje na pravi način. Vjerovao je u mene i bio je siguran da ću postići nešto veliko. Na tome mu hvala od srca.

 

Tvoje prvo ozbiljnije iskustvo jeste prelazak u FK Mogren 2013. godine.
Nakon dvije sezone u Mornaru uslijedio je transfer u Mogren i možda i najvažnije godine moje karijere u kojima sam prošao tada slavnu školu FK Mogren gdje sam radio sa odličnim trenerima.

 

Da li bi mogao da izdvojiš trenera koji te najviše toga naučio?
Uz ogromno poštovanje svakog od navedenih, možda i najveće zasluge za moj uspjeh ima trener Mogrena Brano Milačić uz kojeg sam mnogo napredovao i prije svega naučio dosta o fudbalu. Od prvog dana imao je ogromno povjerenje u mene i sa samo 15 godina odveo me na pripreme prvog tima. Bilo je to nevjerovatno iskustvo za mene i samo motiv i podsticaj da radim i treniram još više.

 

Tvoje partije nisu mogle proći nezapaženo a kruna toga jeste prelazak u redove holandskog velikana PSV Ajndhovena. Potpisao si jednogodišnji ugovor s tim da postoji mogućnost produženja ugovora na još tri sezone. Trenutno se dokazuješ partijama u B timu i pokušavaš da izboriš mjesto u zaista jakoj i velikoj konkurenciji tima koji je najozbiljniji kandidat za titulu u Holandiji.
Mislim da ni u ovom trenutku još nisam svjestan u koliko velikom svjetskom klubu igram, maštao sam upravo o nečemu sličnom ali nisam mogao vjerovati da ću taj san ostvariti sa samo 18 godina. Nastaviću da se borim za mjesto u prvom timu. Nikada nisam odustajao, nastaviću da radim i treniram, i čekaću svoju šansu koju ću nadam se iskoristiti na pravi način. Čovjek koji je najzaslužniji za moj transfer u PSV jeste naš fudbalski agent Igor Gluščević koji važi za jednog od možda i najboljih fudbalskih agenata na Balkanu. Bio je to poziv koji se ne odbija.

 

U PSV-u od ove sezone igraju još dva crnogorska igrača koje ti poznaješ još iz omladinske reprezentacije. To su Boris Cmiljanić i Aleksandar Boljević. Tu je i srpski fudbaler Andrija Luković. Koliko ti je to pomoglo da se lakše adaptiraš na novu sredinu I kakav je tvoj odnos sa njima?
U početku se nije bilo lako adaptirati. Rad sa igračima i treninzi su na mnogo višem nivou nego što je to bio slučaj dok sam igrao u Crnoj Gori i bilo je potrebno nekoliko mjeseci da bi dostigao taj nivo. Konkurencija je velika, u velikom ste gradu, daleko od familije, prijatelja, daleko od rodnog grada… Novi život, druga kultura, trebalo je vremena da se naviknem na sve to ali mislim da sam u tome i uspio. Kao što ste naglasili u timu su i Aleksandar, Boris kao i Andrija bez kojih ne bih mogao zamisliti život van terena i svaki slobodan dan koristimo da se što više opustimo uz odlično druženje i atmosferu. Puno mi pomaže njihovo prisustvo, i dosta smo se zbližili za ovaj kratak period.
Da li te ovaj ogroman uspjeh i transfer o kojem mnogi igrači sanjaju promjenio kao osobu?
U svojoj karijeri imao sam loših i dobrih trenutaka. U svakom momentu znao sam da treba da ostanem svoj, i uvjek sam bio isti, čak i sada kada sam u klubu koji će za mnoge ostati samo san. Postavio sam određene ciljeve u životu, znam da su dostižni i daću sve od sebe da ih ostvarim.
Kako tvoje društvo gleda na sve ovo što ti se dešava i da li Ulcinjani sa ponosom govore o fudbalskom čarobnjaku koji u dalekoj zemlji na najbolji mogući način predstavlja svoj grad?
Drugovi su moj veliki oslonac i srećni su što imaju druga koji igra u tako velikom klubu. Ne zavide mi, uvjek me iskreno savjetuju i sa njima sam svaki dan u kontaktu. Ulcinj je moj grad, grad u kojem sam počeo svoj fudbalski put što naravno ne znači da je svako imao razumijevanja i znao da prepozna moj potencijal i kvalitet. Na svu sreću, otac me nikad nije napuštao, bio je uz mene i u dobru i u zlu, finansirao moja putovanja kada je bilo potrebno, vjerovao je u mene i kad možda neki drugi nisu i zato mu sada vraćam na pravi način.
Možda je rano govoriti o tome, ali treba očekivati da u budućnosti budeš možda i oslonac crnogorskog A tima. Da li ćeš se rado odazvati pozivu u reprezentaciju ukoliko dođe do njega?
Od prvoga dana kada je selektirana reprezentacija 1996. godišta nisam propustio okupljanje nacionalnog tima. Ponosan sam što sam dio grupe sjajnih momaka. Istina je da je možda rano govoriti o tome ali o pozivu ne bih razmišljao dva puta. Igrati za seniorsku reprezentaciju svoje zemlje jeste velika je čast za svakog fudbalera. Želim uraditi velike stvari sa Crnom Gorom.

Šta ti najviše nedostaje i koje su to stvari koje tvoj rodni grad čine drugačijim od ostalih?
Zaljubljen sam u svoj grad. Sve što volim nalazi se u Ulcinju, i neopisiv je osjećaj kada se posle naporne sezone vratim u rodni kraj i sretnem ljude koji moj život čine ljepšim. To je možda i nešto najdragocjenije.

 

 

Ognjen Vujadinović